Hrvoje Komljenović

“Njemačka je radnička klasa pretrpjela težak poraz, a s njom i sve napredno, revolucionarno, sve što utemeljuje kulturu i stremi starim slobodarskim ciljevima radnog čovječanstva.  Fašizam je pobijedio i svoje pozicije stalno utvrđuje svim raspoloživim sredstvima, a u prvom redu ratničkim preobrazovanjem mladeži. Ali, borba protiv novonastalog srednjeg vijeka, protiv imperijalističke pljačkaške politike, brutalnosti, mistike i duhovnog podjarmljivanja, a za prirodna prava onih koji rade i stvaraju, za ljude koji su teško pogođeni privrednim izrabljivanjem šačice kneževa novca, borba će se za odstranjivanje toga ubilačkog društvenog poretka nastaviti.
Ne radi se ipak samo o tomu da se ona nastavi, nego u prvom redu, da li će, kako i kada, ta borba dovesti do pobjede socijalizma.
Forme u kojima se zbilo nacionalsocijalističko osvajanje vlasti neizbrisiva su pouka internacionalnom socijalizmu da političku reakciju neće moći tući frazama, nego samo zbiljskim znanjem, ne apelima, nego buđenjem pravoga revolucionarnog oduševljenja, ne birokratiziranim partijskim aparatima, nego samo radničkim organizacijama i osvjedočenim borbenim trupama koje su unutarnje demokratske i svakoj inicijativi daju prostora. Te su nas forme poučile da krivotvorenje činjenica i površno bodrenje sigurno vode klonulosti masa kad željezna logika povijesnog procesa razotkrije zbilju.”

Wilchelm Reich: “Masovna psihologija fašizma”, predgovor.

Za uvod u ovaj članak citirao sam predgovor knjizi W. Reicha “Masovna psihologija fašizma”, napisanoj 1933. godine. Zamijenimo li prvu riječ predgovora “Njemačka” s riječju “Hrvatska” te uzmemo li u obzir postratno stanje nakon Prvog svjetskog rata, kao i Veliku ekonomsku krizu (1929. - 1933. godine) i usporedimo društvena, politička i ekonomska zbivanja u tom periodu sa stanjem u današnjoj Hrvatskoj i svijetu, pronaći ćemo zabrinjavajuće sličnosti i elemente koji su tada doveli do razvoja nacionalsocijalizma, antisemitizma, jačanja talijanskog fašizma te naposljetku izbijanja Drugog svjetskog rata, a danas pobuđuju iste te svjetonazore i obrasce razmišljanja.

Velika ekonomska kriza, koja je izbila u Sjedinjenim Američkim Državama 1929. godine (slom burze), izazvala je globalni rast nezaposlenosti i siromaštva te čitave mase ljudi okrenula ekstremnim ideologijama, kako “lijevim”, tako i “desnim”.
Kao protuteža talijanskom fašizmu i njemačkom nacizmu, iz SSSR-a je preko Komunističke internacionale plasirana politika Narodnog fronta, predstavljena kao prirodni ideološki saveznik u borbi protiv fašističkih država.
Današnja Svjetska ekonomska kriza, koja je također potekla i SAD-a nakon sloma bankarskog sustava, a koja upravo sada ostavlja bez posla i temeljne egzistencije milijune ljudi širom (zapadnog, kapitalističkog) svijeta, ali na koju nisu imuna niti zatvorena i konzervativna društva (neke arapske zemlje, npr. Dubai), kao niti Kina i Indija, odnosno najbrže rastuće ekonomije današnjice, izgleda kako za posljedicu ima sličan razvoj događaja kao i prije nešto manje od 100 godina.

Neoliberalni model kapitalizma doživio je svoj prvi svjetski poraz. Najveći vođe te izrabljivačke doktrine ili su izgubili izbore u svojim domovinama i/ili su pretrpjeli udarac tupim predmetom u glavu. Bivši američki predsjednik George W. Bush, nakon desetljeća razaranja i sustavnog uništavanja Afganistana, Iraka i poneke balkanske državice, samo je pukom srećom izbjegao udarac cipelom koju mu je u smijeru glave na jednoj tiskovnoj konferenciji, uz povik “Ovo ti je oproštajni poljubac, pseto!”, uputio irački novinar Muntazer al-Zaidi, a kao izraz revolta zbog, na lažima utemeljene, američke okupacije Iraka i razaranja koje je ta država doživjela od strane SAD-a.
Sličnu, no ipak nešto bolniju sudbinu ovih dana doživio je i talijanski premijer Silvio Berlusconi. On, naime, još nije pretpio poraz na izborima u Italiji, ali je od građanina Massima Tartaglie dobio žestok udarac u glavu replikom milanske katedrale Duomo, pri čemu su mu izbijena dva zuba, slomljen nos te je izgubio pola litre krvi.

Svako nasilje je za osudu bez ikakve zadrške, pa i ova dva napada na čelnike nekih od najmoćnijih država u svijetu. Nema opravdanja za fizičko nasilje, kao što nema opravdanja niti za smrtnu kaznu na koju je irački sud, pod okriljem američkih okupacijskih snaga, osudio i odmah pogubio tadašnjeg iračkog predsjednika Saddama Husseina.
Činjenica je pak, kako su ova dvojica napadača na ikone neoliberalnog kapitalizma i američkog imperijalizma, podijelila svjetsku javnost i za jedne postali heroji 21. stoljeća, a za druge državni neprijatelji broj jedan. Ova podjela nema smisla i zabrinjavajuća je stoga što niti okupator može biti ikona i stvarni vođa u borbi za dobrobit naroda kojega navodno zastupa, niti napadač na njega može biti heroj u borbi protiv okupatora jer se koristi istim nasilnim metodama. “Oko za oko - zub za zub” ne daje pozitivne rezultate, već nas uvlači u začarani krug beskonačnog nasilja i osvete.

Ovo napominjem jer vidim sve veću masu nezadovoljnih radnika, novih (uredskih) proletera, seljaka, obrnika i drugih društvenih skupina, iscrpljenih pretjeranim radom za gospodare i vlasnike kapitala, sputanih društvenim normama, prije svega crkvenim svjetonazorima, iskorištenih, opljačkanih i odbačenih, a koji danas čine iste one slojeve društva koji su tridesetih godina prošloga stoljeća bili plodno tlo za stupanje Adolfa Hitlera na političku i vojnu scenu tadašnje Njemačke.

Ima li toga i kod nas u Hrvatskoj?
Nažalost ima. Hrvatska, koja se tek donekle oporavila od tzv. Domovinskog rata, i koja ima svoje “privatne” ekonomske probleme proistekle prije svega iz tranzicije, odnosno formalnog prijelaza iz socijalističkog društvenog uređenja i planske privrede u tzv. demokraciju i neoliberalni model kapitalističke privrede, Hrvatska koja je doživjela neviđenu pljačku zajedničkih društvenih, da ne kažem narodnih resursa i to od strane pripadnika vlastitog naroda, a za interese austrijskog, njemačkog, američkog, talijanskog i drugih kapitala i kapitalista, ta i takva Hrvatska našla se i na udaru ove nove Svjetske ekonomske krize.
Uz navedeno, ne treba smesti s uma već dobrano razvijeni nacionalizam koji je krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća planski i sustavno razvijan u svrhu borbe protiv Miloševićevog nacizma iz Srbije, odnosno u svrhu sprječavanja širenja Velike Srbije na teritorij Republike Hrvatske.
Nadalje, imamo i neprincipijelnu koaliciju Katoličke crkve i države, osiguranu ugovorima s Vatikanom, što za posljedicu ima poticanje i nesmetano širenje ove, u najmanju ruku čudne ideologije, i to kroz službeni obrazovni sustav Republike Hrvatske!
Uz već spomenuti nabujali nacionalizam te povremene bljeskove klerofašizma u Hrvatskoj, a pod okriljem “institucija sistema” (mada bi “institucije sustava” bio bolji izraz), a s obzirom na teške ekonomske prilike u zemlji i inozemstvu, svjetsku gospodarsku recesiju, pad BDP-a, rast nezaposlenosti, kreditnu prezaduženost, da ne kažem dužničko ropstvo, Hrvatska je idealan teren za ponovni razvoj nikad ugaslih ekstremnih ideologija tzv. ljevice i desnice.

Vratimo se predstojećim izborima u Hrvatskoj. Riječ “izborima” ovdje je u množini, dakle smatram kako će ubrzo nakon redovnih predsjedničkih izbora krajem prosinca 2009. godine, uslijediti i prijevremeni parlamentarni izbori jer sadašnja Vlada koju čini HDZ s koalicijskim partnerima, a na čelu koje se nakon naprasnog i neobjašnjenog bijega Ive Sanadera s premijerskog mjesta, Jadranka Kosor snalazi kao Mujo u Münchenu (luta ulicama dok ne naiđe na sunarodnjaka koji ga nakratko uputi prema centru, pa se ovaj nakon dvije-tri Strasse ponovno izgubi i tako u nedogled…).

Osobno smatram kako su predsjednički izbori samo test i poligon za odmjeravanje snaga, odnosno krug za zagrijavanje guma i osvajanje startnih pozicija za daleko važnije parlamentarne izbore. Jer Hrvatska je (još uvijek) demokratska parlamentarna republika i o važnim pitanjima odlučuju Sabor i Vlada, a ne Predsjednik, kako to neki kandidati predstavljaju u aktualnoj predizbornoj kampanji.
Kada sam ovih dana ponovno čitao Wilchelma Reicha i pokušao naći dodirne točke njegovih analiza njemačkog društva tridesetih godina prošloga stoljeća s današnjom društvenom, političkom i ekonomskom situacijom u Hrvtskoj, za oko mi je posebno zapela jedna politička figura s naše pitoreskne političke scene.

Ime mu je Milan Bandić, gradonačelnik je Zagreba, kandidat za predsjednika Republike Hrvatske i odnedavno čovjek bez stranke s nezanemarivom podrškom biračkog tijela.
Bandićeva formalna socijaldemokratska orijentacija i “briga” za radnička prava i “malog čovjeka”, začinjena nizom kapitalističkih afera koje su se nagomilale u posljednjih desetak godina, a u kojima se njega smatra glavnim protagonistom te njegov populistički nastup u javnosti i stavovi prema Crkvi, govore mi kako je upravo Milan Bandić najopasniji politički element koji danas djeluje u Hrvatskoj.
Zašto tako mislim? Jednostavno, u njegovim autoritarnim, bahatim i arognatnim nastupima u javnosti prečesto se zajedno spominju pojmovi bog, majka i rad, a da me to ne bi zabrinulo s obzirom na svježe obnovljeno poznavanje djela Wilchelma Reicha i drugih autora koji su pisali na temu razvoja nacizma i fašizma.
Impotencija pravosuđa i već spomenutih “institucija sustava”, mogla bi dovesti do radikalizacije političkih stavova i uvjerenja građana.

Za kraj ovoga razmišljanja, ponovno ću citirati W. Reicha:

“Hitler se kao i svaki fašistički pokret oslanja na različite slojeve malograđanštine. Nacionalsocijalizam time očituje sva proturječja koja obilježuju masovnu psihologiju malograđanštine. Radi se o tome, da se, prvo, sama ta proturječja shvate u njihovu ustrojstvu, a, drugo, da se zajedničko podrijetlo tih proturječja upozna iz proizvodnih odnosa imperijalističkog kapitalizma.”

Tanka je granica između formalne socijalističke orijentacije i praktičnog nacionalsocijalizma, odnosno nacizma…
Zato, olovke u ruke i pamet u glavu!