Hrvoje Komljenović

Dragi moj Blože,

pišem ti ove retke jer izgleda da me nitko ne razumije, a znam da si ti uvijek imao razmijevanja i strpljenja za sve moje ideje, zapažanja, muke i probleme…

Evo, samo da te ukratko uputim u situaciju: Jučer je u Hrvatskoj održan prvi krug izbora za novoga Predsjednika Republike. Vesela je to zabava za čitav narod, relativno se rijetko organizira (svakih 5 godina), pa onda ekipa navali sudjelovat’ u toj igri k’o da je pitanje života i smrti.

Ovaj, još malo pa bivši Predsjednik, prema pravilima te igre nema se više pravo kandidirati. To je dobro, jer da ima, ne bi bilo zabave. Čovjek bi i treći put pokupio većinu glasova i do viđenja za 5 godina.
Ovako ima svega i zabavno je: kampanje, neizvjesnost, nagovaranje, hvalisanje, laganje i svašta što čovjeku nije (na)strano.

Dragi moj Blože,  ne mogu da ti ne zahvalim što mi uvijek daješ snage i mudrosti da dobro predvidim događanja na društveno-političkoj sceni. Kad si mi došapnuo da će Đurđa Adlešič i Josip Friščić počiniti “političko samoubojstvo” ulaskom u koaliciju s Ivom Sanaderom, i tada si bio u pravu, pa nema razloga da ti ne vjerujem u vezi tvojih procjena koje si mi natuknuo o ulasku Milana Bandića u drugi krug reality showa “Hrvatska traži Predsjednika”.

E moj Blože, sve mi je jasno, no ono što me čudi su ljudi koji se od ponoći čude izbornom rezultatu u prvom krugu i koji zazivaju putovnice i selidbu ako pobijedi Milan Bandić.
Ti si mi, dragi  moj Blože, šapnuo kako Milan Bandić ipak neće pobijediti u 2. krugu showa jer će doći do prestrojavanja na čitavoj hrvatskoj političkoj sceni i kako će većina birača “otpisanih” u tom drugom krugu glasati za Dr. Ivu.

Kada si mi došapnuo ovo zadnje, moram priznati kako mi se sledila krv u žilama, ali si odmah skužio moje proširene zjenice i rekao: “Ivu Josipovića”.
Onda si mi dodatno pojasnio kako Milana Bandića, zapravo, uopće ne zanima dosadna, protokolarna funkcija Predsjednika Republike s budžetom od jedva 50 milijuna kuna. Čovjek je navik’o radit’ s daleko većijem parama. 7+ milijardi kuna. To ti je oko 140 puta veća lova, pa bi to bilo “s konja na magarca”. A ovaj jako dobro poznaje domaće životinje i razlike među njima.

Pa dobro, zašto to onda radi? Upitao sam se malo zbunjen tim tvojim kontradikcijama. Lijepo si mi objasnio, moj Blože, kako se čovjek zapravo priprema za sljedeće parlamentarne izbore i kako će isti vrlo vjerojatno biti uskoro, dakle prijevremeni.
Još si mi natuknuo kako će Milan osnovati i svoju stranku, po uzoru na Branimira Glavaša i Željka Keruma te time postati “treća politička snaga u Hrvatskoj”.

Ajme meni, pomislih. Pa to znači da će upravo Milan Bandić odlučivati o sastavu sljedeće hrvatske Vlade i osobno imenovati jedno 3-4 ministra! A tamo u Vladi, tamo je prava lovica dobrih ljudi, 100+ milijardi kuna godišnje. To ti je 14 puta više nego u Zagrebu, odnosno 2000 puta više nego na Pantovčaku!!!
Uh, moram priznati kako mi se ovaj dio tvoje besjede najmanje svidio od svega što si mi dosad došapnuo.
Kako je to moguće? Što se to događa, moj Blože? Pa zar su svi obnevidjeli od zasljepljujućeg svjetla TV ekrana i kompjuterskih monitora?

I na ovo si, kao i uvijek, imao racionalan i staložen odgovor. Rekao si mi: “Kriza je sinko, narod je gladan, nema se posla, razočarani su pljačkom i ratnim profiterstvom, u dužničkom ropstvu, a čak ni nacionalizam više nije popularan…”.
Dobro, rekoh. Ali kako može netko bez stranke i s toliko “putra na glavi” biti tako popularan među biračima?

“Pa zato što je populist!”, odgovorio si mi malo povišenim tonom. “Populus je narod, a populist narodnjak. Jel’ vidiš ti kakvu muziku sluša većina tvojih sugrađana? Čime se bave i što ih zanima? Samo use, nase i podase!” nastavio je moj Blog već pomalo srdit zbog moje sumnjičavosti prema njegovim tvrdnjama. Nastavio bi on i dalje da moje razmišljanje nije prekinuo telefonski poziv. Nazvala me frendica i pita: “Alo mačak, ti se ono kužiš nešto u tu politiku… Daj mi reci, pliz, jel da glasam za Bandića ili Primorca?”

Au fak, pomislio sam, ovaj moj Blog-šaptač je sasvim u pravu. Ispričavam se i duboko kajem što sam uopće posumnjao u njegove procjene.
Frendici sam odgovorio nešto u stilu: “Nadan ti je lep kao greh”, znajući da je ova više vizualni tip i da dobro razumije ove turbo-folk sintagme…

I šta da se radi, moj Blože? Ima li pomoći?
“Ima. Opusti se, bit će sve u redu.” odgovori mi on i doda: “Tko se s vatrom igra, od vatre i izgori. Tko krene stopama Branimira Glavaša, u Bosni i završi.”
Ove su me riječi dragog mog Bloga toliko umirile da sam iste sekunde zasp’o i čitavu noć sanj’o kako Milan, novcem hrvatskih poreznih obveznika, gradi veću i ljepšu kuću negdje u bespućima Bosne i Hercegovine, u istoj toj ulici Žrtava hrvatskog populizma, s iste te desne strane ulice. Naravno, za jedan bespravno izgrađen kat veću od one Branimirove, ne zbog egoizma, već da kum Kerum ima gdje odsjesti kad navrati u goste…
Jedini praktični problem je taj što su na desnoj strani ulice samo parni brojevi i što je Branimir već poč’o gradit’, pa ništa od kućnog broja 1…